Sažetak
Karcinom bubrežnih ćelija je najčešća forma karcinoma bubrega kod odraslih, čineći otprilike 90% svih bubrežnih maligniteta i javlja se najčešće izmedju 60.te i 70.te godine. Ukupno petogodišnje preživljavanje za sve tipove karcinoma bubrega iznosi 49%. S obzirom da je karcinom bubrežnih ćelija rezistentan na mnoge vidove radio i hemioterapije koji se baziraju na indukciji apoptoze, razvoj novih pristupa lečenju karcinoma bubrežnih ćelija je i dalje u fokusu moderne urologije. Shodno tome u prethodnim godinama, autofagija kod karcinoma bubrežnih ćelija široko je ispitivana kao alternativni mehanizam ćelijske smrti kojim bi tumorske ćelije mogle da prevazidju otpor terapiji koja aktivira apoptozu. Autofagija se često može predstaviti dvojako obzirom da to može biti mehanizam koji dozvoljava tumorskim ćelijama da prežive sa jedne strane a sa druge strane, u drugačijim uslovima može biti mehanizam umiranja ćelija, u zavisnosti ili blisko vezan sa drugim modalitetima ćelijske smrti, kao što su apoptoza i nekroza. Centralnu ulogu u regulaciji autofagije, zauzima mTOR kompleks, koji integriše brojne signale, koji utiču na autofagiju kao što su faktori rasta , nutrienti, različiti faktori stresa kao i energetski status ćelije. Za karcinom bubrežnih ćelija, najveći značaj ima PI3K/AKT/mTOR signalni put čija aktivacija vodi u preživljavanje tumorskih ćelija preko mTOR aktivacije i samim tim u inhibiciju autofagije. Do sada je utvrdjeno da bi markeri autofagije Beclin-1 i LC3-II mogli biti razmatrani kao prognostički markeri kod karcinoma bubrežnih ćelija usled visoke ekspresije
Beclina I koja je registovana u tkivima i ćelijama karcinoma bubrežnih ćelija (A498 i ACHN ćelijske linije) kao povećana mobilnost tumorskih ćelija koja je podstaknuta povišenom regulacijom ekspresije LC3.
Dakle, napredak u terapiji karcinoma bubrežnih ćelija može se očekivati kroz razvoj i sintezu specifičnih jedinjenja koja targetiraju autofagiju kao i terapiju koja se bazira na njihovoj kombinaciji
Ključne reči
Array
Array