Sažetak
Uvod: Autoimunski pemfigus (AP), jedno od najtežih dermatoloških oboljenja, pripada grupi organ-specifičnih autoimunskih bolesti kod kojih su autoantitijela usmjerena prema adhezivnim molekulima na površini keratinocita, uglavnom dezmogleinima. Na osnovu ciljnih antigena, kliničkih i histopatoloških karakteristika, AP se dijeli u tri glavne grupe: Pemphigus vulgaris (PV), Pemphigus foliaceus (PF), svaki sa svojim varijantama, i paraneoplastični pemfigus (PNP). Tok i prognoza AP zavisi od podvrste pemfigusa, terapijskih modaliteta i neželjih efekata istih. Glavni cilj terapije jeste postizanje i održavanje kliničke remisije uz potpunu obustavu ljekova ili makar uz minimalne terapijske doze (“terapija održavanja“).
Cilj: Retrospektivna studija hospitalno liječenih pacijenata sa različitim formama AP, evaluacija korišćenih terapijskih modaliteta i analiza toka bolesti.
Materijal i metode: Istraživanjem je obuhvaćeno 158 hospitalno liječenih pacijenata sa dijagnozom autoimunskog pemfigusa, Klinike za dermatovenerologiju KCS, u periodu 2013.- 2018. godine i naknadnim periodom praćenja od 6- 12 mjeseci. Analizirani su demografski i klinički parametri, kao i terapijski pristup. Korišćene su deskriptivne i analitičke (grafičko i tabelarno prikazivanje podataka, mjere centralne tendencije, varijabiliteta i korelacije) statističke metode.
Rezultati: Najučestalija forma bio je PV (72,15%); najveći broj pacijenata (46,84%) oboljevao je u uzrastu 39-59 godina. Najčešče je korišćena konvencionalna kortikosteroidna terapija (67,41%), a najčešće korišćen imunosupresiv bio je azatioprin (66,86%). Bez komplikacija liječenja/ oboljenja bilo je 60,8% pacijenata. U periodu praćenja, na kraju 2018. godine, 48,1% pacijenata je bilo u remisiji.
Zaključak: Pokazali smo visoku učestalost PV. Terapijski pristup kod naših pacijenata u skladu je sa formom AP i tokom bolesti. Klinička remisija je postignuta kod značajnog broja pacijenata.