Sažetak
S obzirom da političke partije učestvuju u struktuiranju i radu parlamenta, njihovo delovanje od uvodjenja političkog pluralizma pre tri decenije dvostruko se odrazilo na Narodnu skupštinu Srbije. Sa jedne strane, njihov uticaj se odrazio na struktuiranost i efikasnost parlamentog rada, dok je sa druge strane, partijski sistem u kombinaciji sa izbornim modelom ostavio pečat na opseg i način realizacije političke reprezentacije. Predmet analize u ovom radu biće prvi aspekt delovanja političkih partija na narodno predstavništvo u Republici Srbiji, odnosno njihov uticaj na unutrašnju organizaciju Narodne skupštine sa posledicama u pogledu delotvornosti njenog rada. U radu se istražuje normativni okvir i parlamentarna praksa u pogledu stvarnih mogućnosti Narodne skupštine u ispunjavanju osnovnih postulata za ostvarivanje efektivnog narodnog predstavništva. Ključno pitanje je da li je Skupština na temelju ustavne autonomije u stanju da istovremeno ostvari ciljeve „radnog parlamenta“ i političkog predstavništva svih građana? Problem se razvija oko toga u kojoj meri je narodno predstavništvo sposobno da ostvaruje svoje ustavne funkcije ukoliko ne podupire i štiti diferenciranu političku volju naroda. Cilj je ukazati na mogućnosti koje pruža normativni okvir, kao i na potrebu uspešne parlamentarne prakse u realizaciji parlamentarne autonomije. Parlamentarna autonomija neophodna je ne samo radi dobre unutrašnje organizacije i efektivnosti rada u parlamentarnom procesu, već i prema spolja, u snaženju Narodne skupštine prema nosiocima izvršne vlasti. Predmet analize biće delovanje političkih partija u parlamentu preko poslaničkih grupa i skupštinskih odbora, kao i odsustvo garancija u pogledu pravne zaštite parlamentarne opozicije.
Ključne reči
Array
Array
Array