Sažetak
U radu je prikazana i analizirana praksa suda Evropske unije koja se odnosi na određivanje uobičajenog boravišta deteta. Ta bogata i uticajna praksa je neizostavni element u upoznavanju ovog pojma koje je neophodno radi pravilne i jednoobrazne primene Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, Haške konvencije o roditeljskoj odgovornosti i merama za zaštitu dece, Haškog Protokola o merodavnom pravu za izdržavanje, Haške konvencije o međunarodnom ostvarivanju izdržavanja dece i Haške konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja. Svi ovi međunarodni instrumenti koji su na snazi u Srbiji koriste uobičajeno boravište deteta kao tačku vezivanja.
Praksa Suda Evropske unije omogućava sagledavanje niza okolnosti koje treba uzeti u obzir kada je sporno uobičajeno boravište deteta. Sud je počevši od 2007. godine bio u prilici da odgovori na mnoga prethodna pitanja koja su se postavljala u vezi sa tumačenjem ovog ključnog pojma za primenu haških konvencija o zaštiti dece, koja su se odnosila na prisustvo, dužinu boravka, namere roditelja, integrisanost deteta u društvenu i porodičnu sredinu i značaj državljanstva, jezika i kulturnih veza deteta. U ovom radu odabrane su četiri odluke koje su se nametnule kao najvažnije: A, Merkredi protiv Čefa, C protiv M i HR.
Mada se odluke Suda odnose na Drugu briselsku uredbu koja takođe sadrži pojam uobičajeno boravište, one vrše snažan uticaj na tumačenje istog pojma u Haškim konvencijama o zaštiti dece, i to ne samo u državama koje su članice Unije. Pod uticajem tih odluka, menja se i međusobno usklađuje praksa sudova u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, te je stoga korisno i za naše sudije da se upoznaju sa njima.